NOTHIN' SPECIAL, I'M JUST BEING ALIVE

IT WAS GREAT AND I MISS IT SO MUCH!!!!

Evo da i ja konačno napišem novi post... Šta ima kod mene? Pa ima puno toga... Vratila se iz Londona i jedino što mogu reći o tom gradu jest da je super, ma i više od toga. Nisam baš puno putovala... uglavnom Italija, pa Njemačka, Austrija, Grčka i nama bliski Balkan... al taj grad je prvi koji mi se 100% svidio i u koji se definitivno opet želim vratiti. Taj grad je stvarno mjesto u mojem bi mogla živjeti!!!!
Tamo je sve super... jedino ne valja ona njihova hrana, ali zato postoje meksički, tajlandski, japanski, indijski, kineski itd. restorani čija je hrana i više nego ukusna!!! Mislim da ako se ikad itko osjećao drugačije i nije se uklapao u svoju sredinu... trebao bi otići u London!!! Tamo se svi svugdje uklapaju!!! Ako imate krivi naglasak, nitko previše ne mari za to... važno je jedino da se razumijete i da znate što želite.
London je tako ogroman grad i ima toliko toga za vidjeti, od poslovnog dijela grada, do onih otmjenih četvrti sa privatnim parkovima, preko života svakodnevnih normalnih ljudi. Mene su se sve tri slike dojmile. Ima toliko toga što sam vidjela i mislim kada bih krenula, ne znam gdje bi bio kraj!!! LONDON JE JEDNOSTAVNO FANTASTIČAN! Istina, skupo je... al tamo svatko ima priliku naći posao, i to ne jedan, već nekoliko njih!!! I Vrlo su dobro plaćeni!!! A uostalom uvijek se mogu naći mjesta koja su jeftinija... kao i svugdje!!!
Rekli su mi da London nije baš pretjerano grad zabave... al meni se učinilo upravo suprotno!!! Istina London ima stanovnika kao cijela Hrvatska i kad bi ga po pitanju zabave išla uspoređivati sa Zagrebom, Munchenom, Bečom, Rimom, Firenzom ili Atenom nisu mu ni do koljena!!! Tamo je provod šetati se gradom sa bocom bambusa u ruci(ne kažem da ovdje radimo puno drugačije).... svi oni ljudi, gay parovi se drže za ruke, drugi pjevaju o Isusu, transvestiti pjevaju u odijelima sa šljokicama, Irci imaju svoju feštu, neki traže autobus, podzemnu... jednostavno je doživljaj. A clubovi... na kat, R&b, Rap, Hip- Hop, Rock, Punk, Evergreeni, karaoke barovi, pub-ovi... ma ima svega za svaku dušu!!!! Netko će reći da sam ja tamo samo izlazila... nisam ne... Iskreno nisam imala pojma da se u Londonu ima toliko toga za vidjeti!!! Ima tolko besplatnih, ali jako dobrih muzeja koje se isplati vidjeti!!! Meni je osobno bio najbolji onaj sa potresom i dinosaurima!!! T- Rex koji je «živ»!!! Pa svi oni spomenici... ne samo poznati Big Ben i Queen's Palace... to sam vidjela zadnji dan... vjerujte ima toliko toga da mi je svaki dan bio ispunjen razgledavanjem grada, a tamo sam bila nekih 10- ak dana... pa si vi mislite... a bila sam i na nultom meridijanu...hehe... za našeg i jedinog FRANJIĆA!!!
I tako...Eto, detalje sam zadržala za sebe... oni koji me poznaju nek me slobodno pitaju šta ih zanima... a vi drugi... šta da vam kažem... odite u London!!! To je stvarno grad koji se isplati vidjeti i vjerujte jednom kad odete, opet ćete poželjeti vratiti se!!!! Ja znam da meni fali i znam da mi je ovih 10- ak dana tamo bilo najboljih 10 dana ikad!!!! I znam da ću se definitivno opet jednog dana vratiti... tko zna možda opet odem iduće godine!!!... bar karta nije skupa!!!!

Pozdrav svima...

SAMOĆA

Krik. Suze. Plač…
Kapi hladne vode još mi se slijevaju niz lice. Nisam uspjela pronaći ručnik. Ne stignem ni onu žutu kajganu od domaćih jaja brzinski strpati u sebe. Ponedjeljak, 12. lipnja. Tata je opet otišao na službeni put. Slatko se smiješio. Vani pljusak... U busu neka pjegava mala s pletenicom i slušalicama u ušima. Asfalt isparava.
Bio je lipanj kad sam je upoznao, 12. mislim. Hodala je gradom laganim koracima. Ne govorim nikome puno o tom danu, ali sjećam se dobro... Imala je crvenu košulju i raspuštenu kosu, ja sam imao neki crni «kožnjak», posudio mi ga je cimer, zvali su ga Crni Mile, a tu je bilo i ponešto kose na sada proćelavoj glavi. Prišao sam joj dok je gledala izlog. Pogledi su nam se sreli, započeli smo razgovor o lutkama u izlogu... Sad kad se sjetim samo se slatko nasmijem... Valjda sam ponio sve papire...
Plave uši. Plave oči. Oči bez pogleda...
Već treća stanica. U busu postaje zagušljivo. Pljusak je stao. Čeka me ispit iz informatike. To je jedan od posljednjih ove godine... Sunce. Osjećam kako mi sol izbija kroz pore. Onoj maloj sa slušalicama grašci se kotrljaju niz čelo.
Kao da me jučer prorezao onaj njen ljut pogled kada sam joj rekao da idem na utakmicu s Crnim iako sam znao da me sutradan čeka ispit, jedan od posljednjih koje sam morao predati. Nije ništa rekla, to mi je bilo dovoljno. Volio sam to naše razumijevanje bez riječi... Ja sam uvijek bio onaj kojemu se život činio jednostavnim. Sanjao sam da ćemo otići na jug Balkana, dolje u Grčku. Sunčati se na obalama njihovog mora i jesti girose. Ona je bila jedina, uz moju majku- spokoj joj duši, koja je u mojim plavim očima vidjela da ja nešto vrijedim i htjela je to svima pokazati...
Smiješno je kako se nešto o čemu si maštao za tren otopi kao led... Svi oni snovi koje sam sanjao nestali su kao sante leda u kasno proljeće. Kada ujutro u ogledalu vidim onu proćelavu glavu sa podočnjacima, odijelo, crvenu kravatu na krevetu i ručni sat na noćnom stoliću poželim razbiti one kazaljke čiji me otkucaji kao sjena uporno prate. Vrijeme podmuklo tiho teče, kao rijeka nosi sve sa sobom... Sve se mijenja... Sva četiri prozora su otvorena- klima se pokvarila. Kolona se sporo pokreće...
Ja i tata nikada puno ne razgovaramo. Uvijek je u nekom poslu, zatrpan papirima i računima. Ponekad me svi ti ljudi sa plus 35 podsjećaju na lutke na navijanje... Svi funkcioniraju jednako, ali s vremena na vrijeme sistem, kao i sve drugo, zna se pokvariti i ponekad znaju iznenaditi... Jednom kada sam se posvađala sa najboljom prijateljicom i zaklela, ispruživši ruke i spojivši sve prste na rukama i nogama- da se više nikad neću pomiriti s njom, tata mi je rekao da zaboravim na tu blesavu svađu i da se sjetim kako mi je bilo lijepo dok smo bile prijateljice, jer život je takav da će ona lijepa sjećanja potisnuti ružna. Mi smo se istog dana pomirile uz «MIR, MIR, MIR NITKO NIJE KRIV...» iako mi sve to skupa tada nije bilo previše jasno... A sada, sada se pitam kakav je taj njegov svijet sjećanja u kojem živi.
Kada sam se prije par godina prvi put zaljubila, osim onih zelenih očiju i vragolastog osmijeha, u sjećanju mi je ostala i mama... Kristalne suze, kojih su mi bile pune oči, nestale su kada me zagrlila i tiho rekla da ne plačem. «Jednom se živi... kada ti na vrata tuga pokuca ne otvaraj, osmijeh i vrijeme najbolji su lijekovi», bile su njene riječi. Zaspala sam u naručju njenih toplih ruku...Bilo je kako je rekla...vjetar kao da je sve odnio... Mislim da nisu vrijeme i osmijeh bili ti lijekovi, već ona... obožavala sam je zbog toga. Za nju je svaki problem bio kao križaljka iz nekog dječjeg kluba, a ja očito nisam bila još dio tog uzrasta...(...) Neko dijete u zadnjem dijelu busa energično plače. Ne znam odakle crpi snagu...
«Mjesečina» na radiju...njena najdraža pjesma. Rekla je da je to naša pjesma... onaj tko ju je napisao mislio je na nas... Mjesečina, sjala je kao njene oči... uvijek sam bio nasmijan uz nju...

Hladne ruke, hladan znoj, samoća…
Nekad, kada prolazim ulicom tamo gdje je bila naša slastičarna sjetim se da mi nedostaje naša ljubav. Nedostajem si onaj ja- ludi heroj i ona- onakva kakva je bila. Nedostaje mi sladoled od čokolade, jagode i šlag na nosu. Možda je bolje ne razmišljati o tome i pustiti da se slike sruše kao domine... Zašto ovaj magarac iza mene toliko trubi??
Mama mi kaže da ličim na tatu. Jednom još kada sam bila malena išle smo na sladoled u onu tijesnu slastičarnu- čokolada, jagode i šlag. Mislim da je to bio posljednjih put da smo zajedno bile na sladoledu. Bilo je ljeto, baš kao i sad. Sjećam se, nebom je letio neki crveni balon. Ponekad, nenamjerno se osjećam kao taj izgubljeni balon i pitam se što će biti kada nestane helija i više ne budem mogla letjeti nebom... Rekla je da imam njegove oči, ali njezin pogled... Gužva na cesti, svi kao da idu na praznike... Nedostaje mi mama ponekad, možda čak i stalno. Sjetim se tog njenog pogleda i svaki put si iznova obećam da je nikada neću zaboraviti.... Trava je osušila, dugo nije padala kiša...
Ljeto...Kao da je jučer bilo proljeće, kao da su jučer voćke cvjetale. Vrijeme tako brzo leti... Nije stvar u godinama koje prolaze dok se ja vozim busom i gledam kroz prozor. Stvar je u tome da se bojim odrastanja. Većini mojih vršnjaka razmišljanje o tako nečemu uopće ne pada na pamet... Drže se one: «Uživaj dok si mlad». Žao mi je što sam tako brzo odrasla i postala dio problema «višeg levela». Mnogi pišu o već izlizanoj temi djetinjstva i kad čitam takve jeftine knjige osjećam se kao da imam na sebi izlizane traperice, ali ta ista slova na jeftinom papiru budu krivci što se opterećujem sa budućnosti. Nadam se samo da me neće vječno pratiti oblak i skrivati sunce na kojem se uporno pokušavam ogrijati. Možda bih trebala početi piti kavu, iako znam da od nje raste magareći rep, ali svakako bi mi dobro došla kad bih posjetila jednu od onih gatara da mi čitaju iz šalice. Rekle bi mi koliko ću djece imati, gdje ću raditi i da li će mi suprug biti Brad Pitt, Tom Cruise ili sin onog trgovca dva kata niže. Nije da me sve te pojedinosti toliko zanimaju... više me zanima hoću biti sretna i hoću li biti dovoljno čvrsta da prođem kroz sve ovo što vrijeme nosi... Ima još jedna sitnica koju nikako ne mogu zamisliti, a to je: da tata više neće biti uz mene. Nje već sada nema... ne mogu si ni zamisliti kako ću i bez njega... Kako je nepristojan i grub ovaj mali ili bolje rečeno veliki klinac. Lakat u glavu i nije se niti ispričao...
Na radiju spikerica čita dnevni horoskop. Ona je uvijek čitala te stvari. Rekla mi je da je u prošlom životu bila švelja iz Brazila koja je radila za mnoge poznate osobe. Živjela je u malom mjestu, brinula se za muža i troje djece, a u slobodno vrijeme pisala je stihove. No, najvažniji je bio savjet da, između ostalog, postane pilot i da puno putuje. Uspjela me uvjeriti... počeli smo planirati putovanje u daleku bijelu Skandinaviju... (...)Konačno su se pokrenula žuta kola vučne službe. Gužve više nema. Oprali su cestu. Još je mokro iako je sunce visoko na nebu. 150 km/ h, osjećam kako vjetar ulazi kroz prozor. Zatvorene oči. I... Slike postaju sve bljeđe i bljeđe...
Zemlja, kamen, ruže...
Konačno zadnja stanica. Tata je vjerojatno već stigao. Rekao je da će mi se javiti navečer. Pločice hodnika škole sive su kao i uvijek. Ravnateljica me srela na hodniku. Zvala me na razgovor...

Krik. Suze. Plač…
Kriknula sam. Suze su potekle niz lice, nisam prestajala plakati....
Imao je tako plave uši... A njegove plave oči?? Gdje je nestao njihov pogled??
Ruke su mu bile hladne kao i znoj koji mi je probijao kroz kožu. U zraku se osjećala samoća...
Ostala je samo zemlja, kamen i ruže na njoj...
Samoća...

Evo da i ja napišem novi post... Ovu subotu bila nam je maturalna. Kako bilo?? Pa nije bilo loše...al mislim da je moglo biti i bolje!!! Iapk smo mi majstori za fešto, mogli smo mi i bolje!!! Al eto i to je prošlo... jedva sam čekala da završi! U onoj haljini i s onom frizurom imala sam osjećaj da izgledam kao operna pjevačica, al na kraju su svi rekli da dobro izgledam... tako da je i to dobro prošlo! Gosti koje sam zvala došli su, al nisu me baš previše vidili...ljudi, ipak je to bila moja večer. Malo sam bila razočarana jer par osoba za koje sam najviše htjela da dođu nisu došli, al eto... očito im nije TOLIKO stalo do mene...
Šta još ima? Hmmm...rekla sam da neću o tome pričati sve do dana dok ne krenem, da se ne ureknem, ali eto karta je već plaćena, sve je dogovoreno... i ja ovu subotu idem u London! Konačno... samo me zanima kolko para ću potrošiti... kažu ljudi da je tamo ful skupo!!! Al ne ide se svaki dan u London, pa ću si dati malo oduška...
Eto još mjesec i pol do kraja... iskreno ne mogu vjerovati, al mislim da toga neću biti svjesna niti onog dana kada budemo Červaru feštali... nego tek onda kada dođu dani prijemnih... al o tome ne želim sada misliti!!!
U neke ljude sam se ovih zadnjih nekoliko dana(tjedana) razočarala... al to nije ništa novo, prije bi rekla da mi je to postala svakodnevnica. Donijela sam još i odluku da se neću truditi oko nekih ljudi koji to ne zaslužuju iako bi ja to istinski htjela. Možda ja ne razumijem... al jednostavno ne volim političke odgovore(što milim da je općepoznato) i okolišanja. Ja sam iskrena i izravna... ne znam...možda mi je to mana, al ja ne znam kako to promijeniti i ne znam da li se uopće vrijedi mijenjati zbog nekog...

Eto dosta bediranja i razmišljanja...

Svira mi Merlin...
Hey,hey, hey danas sam ok... učini sve da tako ostane...
Hey, hey, hey danas sam ok...Gdje si, da si javi se... s tobom lakše je

Ljudi oni koji idete u školu izdržite još sutra i onda se odmorite preko praznika jer poslije nastupa tortura!!! A oni koji radite... a šta da vam kažem... nemojte jesti previše jaja na Uskrs i vama će brzo praznik... nije 1.5. daleko...

Pozdrav!!!

PROŠAO JE 4.4.

Eh da...prošao je i taj dan...4.4. nije bio petak kao onda kada sam se rodila,ali eto bio je to još jedan rođendan u nizu!!! Nadam se da će ih biti još pa recimo najmanje 100-tinjak...stari se,vrijeme leti...a ja uvijek više manje ista...Hvala svim ljudima koji su me se sjetili i oni koji su me se htjeli i mislili sjetiti al su zaboravili Ovih zadnjih par tjedan mi je totalna ludnica, ne stignem nikoga čitati,komentirati i sl....ovaj tjedan mi je maturalni ples...točke, ples, cuga, najave... ma boli glava od sveg sada, al kad dode taj dan i kad sve prođe bit će to još jedna lijepa uspomena!!! Eto ljudi pozz svima, a posebno mom Mihi(j ga osto ti je taj nadimak)... život nas je razdvojio, vrijeme tiho trči... al sjećanja su tu a i naše prijateljstvo koje nikad neće umrijeti!!!! Ah al sam poetična... možda zvuči glupo i malo izlizano,i jako rijetko to govorim... al eto volim te Prdo moj blesavi i jedva čekam da te vidim!!!!I da se skupa nalijemo ko'stoke!!! heheheheheza dobra stara i nova vremena....

PROLJEĆE...

Proljeće je stiglo.... neke voćke već su procvjetale. Proljeće mi je najdraže godišnje doba... al šta mi to vrijedi kad ne mogu uživati u njemu. Sad će i travanj iliti april kad imam rođendan... Ne znam... nisam toliko opsjednuta godinama, kažu svi oni stariji mlada si- uživaj, a opet neki vršnjaci kažu stara si... I jedni i drugi imaju pravo. Iskreno ne radi se toliko o godinama, već o tome da se bojim odrastanja. Možda to nekome zvuči smiješno, neki to jedva čekaju... al eto ja se bojim. Jučer je bila Latinica- tema nezbrinuta djeca i samohrani roditelji. Kaže jedna žena da živi od 1100KN mjesečno dječjeg doplatka, druga da su podstanari itd... Kakve to veze ima sa mnom... pa trenutno nikakve, al sve te priče me zamisle. Mislim se, prvo treba odabrati faks i onda ga završiti... A šta onda?? Šta ako ne nađem posao? ...raditi za neke mizerne novce u nekom bircu ili nešt slično... ne bi mi to palo teško, al neću valjda cijeli život biti podstanar... pa treba i obitelj osnovati!!! Ja sam takva osoba da mi je bed non stop pitati starce za neke pare. Možda nekima čudno zvuči, al više si volim sama zaraditi kad mogu... Normalna stvar, oni su tu da mi pomognu... al j*** te neće mi valjda pomagati cijeli život...I još ta f****** jadna država u kojoj živimo. Kako da je napravimo boljom?? Ne znam... sve je to tako daleko, a opet tako blizu. Po stoti put se vraćam na već izlizanu temu djetinjstva... ponekad, možda čak i stalno mi je tako žao što sam tako brzo odrasla i uključila se u probleme «višeg nivoa». Nemam pojma... reći će oni neki, ma šta se uopće opterećuješ time, pusti nek ide sve svojim tokom... sve ionako ide svojim tokom, a život je tu da se uživa u njemu i da nam stvara brige...
Jučer me prala neka ljubavna depra pa evo malo jeftine poezije...

MOGU LI POBIJEDITI
...bademe koje sanjam,
miris proljeća usred zime,
zvjezdanu prašinu
koja se rasprši kada zatvorim oči,
bakrenu put i vragolasti osmijeh,
vruću krv
i još vruće usne koje čekaju da me opeku...
mogu li pobijediti??

Pozdrav svima i sorry-te šta se ne javljam...stvarno nemam vremena, pokušavam se držati plana 5+5 još ovih oko mjesec i nešto dana...

I'M BACK AGAIN...

Evo da se i ja konačno opet javim... Šta ima kod mene?? Evo bila tužna ovih nekolko dana... al baš kao što kaže moja frendica meni tuga traje nekolko dana, a njoj traje cijeli život. Šta reći... ništa, osim da znam da ću probati biti uz nju što više mogu!

Još manje od mjesec dana pa je maturalna... počeli smo s točkama, al još to ide sporo... Haljinu sam si našla... samo još trebam ići na probe i to je to!!! Idem valjda ovaj tjedan...

Šta još ima...hehe... pa ništ.. shvatila sam da sam jako zaljubljive prirode i baš si idem na živce, al takav mi je valjda horoskop... sve je dobro dok ne padnem u depru zbog tog;)

I tako.... Eto ne da mi se puno pisati, moram učiti... opasno su počeli s ispitima... jučer ih pisali dva i kad sam se išla raspitivati o zakonu saznala sam da je to protuzakonito... eh eh... Ljudi moji, još malo proljeće, maturalna, pa kraj... uopće nisam svjesna toga... a niti nisam odlučila di ću dalje... ajme majko moja!!! Ako netko ima koji dobar prijedlog, a da nije nešto tipa viša pčelarska nek javi;)

I tako... a ništa...

UZIVAJTE... pusa svima!!!!

GREEN EGGS AND HAM...

Bili sinoć vani… Nije bilo super kao prošli put, ali je bilo ok. Falile su nam gaca i baba, a i umjetnik, koji je navodno trebao doći…ali ajde. Uglavnom, klasična cuga u Atelieru, pa Dali. Bilo je krcato. Atmosfera se razlikovala od prošli put, neki koji su prošli put densali nisu sada… al ja sam densala. Došli su i dečki lagano veseli, jedan od njih se stalno negdje gubio, drugi nije bio raspoložen za čagu, a treći… eh treći se gubio iz područja vida sa away… koja kao da je od nekog bježala;))) I tako, između plesa i bambusa, oborivši rekord u odlasku na wc, sretnem ja jednog frenda. Bila sam tako sretna šta ga vidim, još uvijek sam ful happy. Hehehe…green eggs and ham, SAM i am:))) Nisam ga vidila od ljeta, a ovo ljeto ide na Novi Zeland… pitao me da dođem s njim…hehe. Btw, upoznala sam mu i brata…ajme kako je taj čovjek ogroman!!! Ali doslovno ogroman… I tako… onda sam se ja malo izgubila sa njim, densali smo i sve u svemu bilo je super… Popravio mi je večer u svakom pogledu. Samo bio je malo bed šta sam Žeks ostavila sa onom prvom dvojicom i oni negdje nestali… Ali vjerujem da mi nije to zamjerila!!! I tako… dečki produžili na after party u O2, a možda su i ostali tamo ispred sa onom ekipom koja je super plesala… ne znam… mi smo dobile svoje kolače na prozorčiću:))) I krenule doma… Puem sam srela još jednu fr s kojom nisam pričala od ljeta… i tako bilo mi je fora šta smo pričale i saznala neke stvari… U svakom slučaju cijela večer me podsjetila na ljeto i bila sam tako happy!!!! Stvarno obožavam ljeto!!!! Ali onda sam shvatila da se ono svakim danom sve više i više bliži i da će sve ovo šta imam sad gotovo pa nestati… i onda se pitam da li da kažem NEKOME da je on the reason why i'm smiling ili da šutim… Ma nemam pojma… možda bolje da šutim… što inače nije nikako tipično za mene… ali eto, znate kako se kaže… iznimke potvrđuju pravilo!!!

Velika pusa svima…[/B]

I'M SMILING AGAIN....

DAN POSLIJE VALENTINOVA...

Dan poslije Valentinova… kako se osjećam?? Hmmm… Brat mi ima rođendan, ima kolača, pa bih rekla da sam relativno dobro, al onda se sjetim da moram učiti onu blesavu informatiku i proć zadatke iz matematike pa skužim da ipak nisam baš toliko dobro… Kako bilo za Valentinovo, pa ono… nije se puno razlikovalo od prijašnjih godina, osim što sam jela više kolača, a frend mi je brojao kalorije i rekao da bi za ono što sam pojela trebala biti najmanje 2h na steperu… : ( … ono, uljepšao mi je dan….
Jučer sam skužila kako je u biti stvarno glupo kada nisi zaljubljen, iako sam uvijek vjerovala da nije… ne znam… uživam biti solo i ono, s vremena na vrijeme…kh kh… :) ali i to dosadi… ne znam… Iskreno ovih dana sam totalno zbunjena. Jučer mi se javilo par osoba, za neke uopće nisam očekivala… a javio mi se i bivši. Ne znam… u jednu ruku sam bila sretna šta još uvijek misli na mene, a u drugu nisam bila toliko oduševljena jer sam taman bila prestala misliti na njega. A još kakve smo mi ženske naivne… pa povjerujemo ono što nam muški kažu i onda cijeli dan samo mislim na to… Eh, kad sam blesava… Uglavnom to je prošlo svršeno vrijeme… i stvarno se više ne želim s tim(njim) opterećivati. Još gore od svega je što su mi se «razbacale sve figurice sa police» zahvaljujući par osoba i nikako da ih opet složim… Zbunjujem sama sebe, zbunjuje me ono što mislim da osjećam iako je i sama pomisao na to totalno blesava i nesmislena i šta bi neki rekli ne paHajuća:) Ma nemam pojma… al jedno je sigurno očito… totalno sam zbunjena…
Mama me pita dal je sve ok, jer joj izgledam nekako potišteno… mislim da ne bi kužila kad bi joj rekla, jer niti ja ne kužim… pa mislim da je jednostavniji odgovor taj da je vrijeme krivo za sve…
Rekao mi je danas tata da sam ja nemoguća za razgovor… zašto ljudi uvijek smatraju nemogućim(nazovimo to tako) nešto što nije onako kako oni misle, tj. ako netko ima svoje vlastito mišljenje. Istina, ja sam malo tvrdoglava, volim stvari okrenuti na šalu… čak i onda kada se ozbiljno razgovara, al mislim da nisam baš nemoguća za razgovor… osim možda u svađi:) (čitajte bez možda)…
Ma nemam pojma…idem se primit ovih zadataka…

Ajd ljudi uživajte…

Veliki ljubac svima…

VALENTINOVO...

Danas je Valentinovo… iako je to iskomercijaliziran praznik, svima samo najljepše želje… Onima koji su zaljubljeni, onima koji nisu, onima koji su pronašli nove ljubavi, zaboravili stare i koji se kao ja se još dvoume da li jesu ili nisu zaljubljeni : ) Uživajte što više možete, ne samo danas… nego svaki dan… Jer vrijeme brzo prolazi pored nas, a kada to shvatimo i okrenemo se iza da pogledamo što je sve prošlo, shvatimo da je bilo još toliko toga što smo htjeli učiniti i toliko toga što smo nekome htjeli reći… a jednostavno nismo imali hrabrosti. Možda je Valentinovo dobra prilika, a ako ipak niste toliko hrabri… napravite bar prvi korak… jer, iza prvog uvijek slijedi drugi koji dođe sam po sebi…
Eto… dosta filozofiranja…
Puno slatkih pusica svima…